U tekstu će biti analizirano značenje termina istorija i izložena komparativna analiza dva oprečna stanovišta po pitanju uloge i značaja istorije u formulisanju filozofskih teorija o nauci.
Značenje “istorije”
Definišimo najpre pojam istorije koji je relevantan za kontekst naše rasprave. Lakatoš (Imre Lakatos) nudi distinkciju između dva shvatanja pojma istorije. U prvom smislu o istoriji govorimo kao o skupu istorijskih događaja. U drugom smislu govorimo o rekonstrukciji istorijskih događaja u svetlu određenih teorija i vrednosti. Imajući u vidu drugo navedeno određenje istorije, Lakatoš definiše istoriju nauke kao istoriju događaja koji su normativno protumačeni. Za preciznije određenje istorije nauke okreće se elaboraciji „unutrašnje“ i „spoljašnje“ istorije. Unutrašnja istorijapodrazumeva racionalnu rekonstrukciju istorije, dok se spoljašnja odnosi na empirijske, pretežno sociološke i psihološke aspekte. Normativno protumačena istorija nauke odnosi se na racionalnu rekonstrukciju. Racionalna rekonstrukcija podrazumeva određenu metodologiju. Metodologija pruža skup pravila za procenu, odnosno prihvatanje ili odbacivanje, već artikulisanih teorija. Ta pravila služiće kao definicije nauke i teorije naučne racionalnosti.
Prva strana odnosa filozofije nauke i istorije nauke ovde se nazire. Filozofske teorije koje podrazumevaju specifične metodologije racionalno rekonstruišu istorijske događaje. Lakatoš obrazlaže drugu stranu odnosa tvrdeći da same istorijske činjenice mogu poslužiti kao kriterijum procene različitih metodologija, na šta ćemo se osvrnuti nakon izlaganja nekih opštih stavova mislioca logičko-pozitivističke orijentacije, kao ilustraciju jedne metodologije i njom rekonstruisane istorije.
Logičko-pozitivističko razumevanje nauke
Specifičan logičko-pozitivistički pristup filozofiji nauke u velikoj meri je definisan promicanjem „konteksta opravdanja“. Ovu ideju razumećemo najpre elaboracijom razumevanja strukture naučnih teorija koje se obično naziva „ortodoksnim“. Prema logičko-pozitivističkom stanovištu, naučnici formulišu teorijski okvir koji se sastoji iz definicija, osnovnih principa i formula. Taj prvi korak predstavlja konstruisanje svojevrsnog aksiomatskog sistema koji se da analizirati sredstvima predikatskog računa. Nakon formulisanja teorijskog okvira usleđuje eksperimentalna provera. Teorije su formulisane nedefinisanim, primitivnim terminima, koji su lišeni empirijskog sadržaja, poput elektrona, gena, spina i sl. Rezultate eksperimenata formulišemo opservacionim iskazima koji sadrže empirijske pojmove, poput mase, temperature i sl. Empirijsko značenje primitivnih termina, odnosno ono što povezuje teoriju i eksperiment, jesu pravila korespondencije.
Ovakvo razumevanje strukture teorija možemo dodatno pojasniti na primeru Njutnovog sistema. Njutn definiše osnovne pojmove, poput prostora i vremena. Njegova pretpostavka o prirodi prostora i vremena je da je ona apsolutna. Zatim izvodi aksiomatski sistem i specifične stavove koji imaju ulogu teorema. Naposletku, sistem sadrži i posmatranja koja se odnose recimo na kretanje Marsa na noćnom nebu i uočavanje petlje koje formira, kretanje Halejeve komete, kretanje lopte niz strmu ravan i sl., koja odgovaraju njegovom aksiomatskom sistemu.
Cilj nauke je, prema ovoj postavci strukture naučnih teorija, formulisanje teorija što veće eksplikativne moći. Namera je obuhvatiti najveću moguću količinu empirijske evidencije najmanjim brojem teorijskih pojmova i pretpostavki. Nova teorija u tom smislu treba da ima opštije važenje, da obuhvati sve prethodne i nove rezultate posmatranja.
Primera radi, Njutnova teorija odgovara određenom skupu opservacionih iskaza. Međutim, u okviru Njutnovog sistema nije bilo moguće s velikom preciznošću opisati Merkurovu orbitu. Ono što je Ajnštajn uradio jeste da je preformulisao osnovne pojmove i rešio problem. Tom preformulacijom usledile su specijalna teorija relativnosti koja pokriva veći domen preciznijih posmatranja i nakon nje opšta teorija relativnosti koja odgovara još širem skupu dobijenih rezultata posmatranja.
Ono što je važno razumeti je da se, iz ovog ugla, ne bavimo istinitim tvrdnjama. Istinite tvrdnje su jedino empirijski, opservacioni iskazi, koji su istiniti na osnovu prirode čulnog saznanja. Ono što naučnika okupira u proceni jedne teorije jeste njena logička i epistemološka valjanost. Prihvatanje neke teorije zavisiće od njene provere u svetlu empirijskih činjenica dobijenih posredstvom vešto kontrolisanih posmatranja, odnosno eksperimenata i analize njene logičke strukture. Epistemološki važan kriterijum može biti i koherentnost teorije. Sve druge vrste pitanja, a posebno one koje se odnose na razumevanje iznalaženja opštih principa koji su nam polazna tačka, irelevantne su za interesovanja naučnika. Upravo ovo objašnjava distinkciju „konteksta otkrića“ i „konteksta opravdanja“ koja je uvrežena u analizi strukture naučnih teorija. Rajhenbah (Hans Reichenbach) podrobnije analizira ovu distinkciju. Epistemološki gledano, u razumevanju naučnih teorija nismo usmereni na analizu konkretnog misaonog procesa već na racionalnu rekonstrukciju samog znanja koje nam nudi naučna teorija. Sve o čemu govorimo kada se bavimo naučnom teorijom jeste sam teorijski okvir i njegova logička povezanost sa rezultatima posmatranja. Dalje pretenzije koje se odnose na razumevanje načina na koji je teorija formulisana nisu u korpusu naših interesovanja. Naša analiza usmerena je na one stvari u vezi sa teorijom koje su nezavisne od osobe koja ju je formulisala. Ono što je zavisno jesu psihološke karakteristike, estetske preferencije, pitanja u domenu sociologije i sl. Kontekst otkrića tvore upravo subjektivne karakteristike. Rajhenbah dodaje da kada govorimo o racionalnoj rekonstrukciji, pokušavamo da artikulišemo način na koji su misli, uslovno rečeno, prenete drugima, koji se tiče logičkih relacija, a ne proces koji se odigrao u jednoj osobi. Ne vidi se kakav bi značaj u razumevanju naučnih teorija imala imaginacija, intuicija, san, različita uverenja i slični kandidati koji bi opisivali proces otkrića određenih principa.
Da sumiramo, logičko-pozitivističku racionalnu rekonstrukciju istorije nauke čine teorijski iskazi koji su usklađeni sa rezultatima eskperimenata i posmatranja. Pravila prihvatanja ili odbacivanja jedne teorije odnose se na valjanost izvođenja, potvrđenost teorije evidencijom i sl.
Istorija kao kriterijum vrednovanja metodologija
Iz svega navedenog možemo uočiti, u najmanju ruku terminološko, slaganje logičkih pozitivista i Lakatoša po pitanju određenja istorije nauke kao racionalne rekonstrukcije događaja. Ono što predstavlja tačku razilaženja jeste priroda te racionalne rekonstrukcije, odnosno odabir adekvatne metodologije. Lakatoš nastoji da pokaže da istorija može igrati ulogu u proceni različitih metodologija. U ovom momentu Lakatoš govori o istoriji u smislu skupa istorijskih događaja. Naveli smo na početku da pravila koja konstituišu metodologije tvore teorije naučne racionalnosti. Uspešnost jedne metodologije odredićemo u odnosu na progres u domenu teorije racionalnosti. Lakatoš sugeriše da se u svetlu bolje racionalne rekonstrukcije nauke rekonstruiše sve veći domen istorije nauke, kao skupa događaja, kao racionalan. Ono što definiše progres u teoriji naučne racionalnosti je upravo rekonstrukcija što većeg broja događaja kao racionalnih, a manje prepuštanje spoljašnjim razmatranjima. I obrnuto, ono što ukazuje na faličnost metodologije je prepuštanje objašnjenja spoljašnjoj istoriji. Primer koji nudi kao ilustraciju napretka je falsifikacionističko rehabilitovanje inače prethodno, na temelju činjenica, odbačene teorije Bora, Kramersa i Slatera. Umesto svrstavajući je u koš iracionalnih predloga u istoriji nauke, tumačio ju je kao racionalnu.
Konačno možemo obrazložiti odnos filozofije nauke i istorije nauke. U prvom koraku, odabir filozofske pozicije impliciraće svojevrsnu metodologiju kojom racionalno rekonstruišemo istorijske događaje. Okvir u kom ćemo govoriti o istoriji nauke biće direktno određen pravilima kojima smo se služili da je rekonstruišemo. U tom smislu, ako istoričari nauke žele da imaju potpunu sliku o sopstvenoj poziciji, moraju se posvetiti izučavanju različitih pozicija u filozofiji nauke. S druge strane, istorijski podaci takođe direktno utiču na metodologije budući, racionalno i unutrašnje protumačeni ili ne, kriterijumi uspešnosti određene metodologije i njenog dosega.
Logičko-pozitivistički komentar
Lakatoševo stanovište podrazumevalo bi mogućnost procene logičko-pozitivističke metodologije u svetlu datih istorijskih činjenica. Tako bismo procenili koliki domen istorijskih događaja je moguće racionalno obuhvatiti pomenutom metodologijom. Problem je što logičko-pozitivističke namere uopšte nisu usmerene ka opisivanju realnosti ili konkretne istorije. Zadatak kojim se bave odnosi se na određeni okvir i definisan je njime. Ovim zalazimo u pitanje cilja nauke i čini se da se rasprava o ulozi istorije vodi na tom nivou. Ako je cilj nauke otkrivanje istina i realnih opisa stvarnosti, koji će uključiti ontološko obavezivanje, onda bi osvrtanje na i konsultovanje istorije možda i bilo od značaja. Ako je cilj nauke najadekvatniji i najjednostavniji prikaz i opis rezultata dobijenih eksperimentima, ne vidi se potreba za bavljenjem istorijom nauke. Možemo za potrebe razmatranja i pretpostaviti da je logičko-pozitivistička metodologija najbolji odabir i da ona svakako trenutno pokriva najširi domen racionalno rekonstruisane istorije nauke. Čak i u tom slučaju, činilo bi se da bi veličina područja unutrašnje istorije bio sekundarni kriterijum u opredeljivanju za datu metodologiju, zauvek u senci logičko-epistemoloških kriterijuma i pitanja uopšte.
Literatura
- Lakatos, Imre (1980), „Historija nauke i njezine racionalne rekonstrukcije“, u N. Sesardić (prir.), Filozofija nauke, Beograd: Nolit. str. 266-312.
- Feigl, Herbert (1980), „”Ortodoksno“ gledanje na teorije: primedbe u odbranu i kritika“, u N. Sesardić (prir.), Filozofija nauke, Beograd: Nolit. str. 222-235.
- Frank, Philipp (1980), „Prekidanje lanca“, u N. Sesardić (prir.), Filozofija nauke, Beograd: Nolit. str. 120-145.
- Reichenbach, Hans (1938), Experience and Prediction, Chicago: University of Chicago Press.
Irina Anić
Napomena: Tekst je pisan u okviru predispitnih obaveza na predmetu Uvod u filozofiju nauke na Filozofskom fakultetu u Beogradu.