Povodom 149 godina od rođenja velikog britanskog filozofa Bertranda Rasela
Bertrand Rasel, (eng. Bertrand Russell) bio je britanski matematičar, logičar i filozof, kao i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine. Uz Gotloba Fregea (G. Frege) i Đžordža Edvarda Mura (G. E. Moore), Rasel se smatra ključnim utemeljiteljem analitičke filozofije — filozofske orijentacije koja filozofske probleme nastoji da tretira kao logičko-jezičke probleme koji se mogu iskoreniti doslednom primenom metoda logičke analize. Ova filozofska orijentacija iniciraće tzv. jezički obrt (linguistic turn) – prekretnicu u filozofiji XX veka u okviru kojeg jezik i logika postaju centralna filozofska preokupacija, dok će metod logičke analize postati osnovni metod analitičke filozofije.
Rasel je rođen 18. maja 1872. godine u Treleku, Velikoj Britaniji. Potekao je iz uticajne aristokratske porodice koja je imala značajnu političku ulogu u Velikoj Britaniji devetnaestog veka. Tokom ranog detinjstva preminula su mu oba roditelja, pa je brigu o njegovom starateljstvu preuzeo njegov deda, lord Džon Rasel (eng. John Russell), koji je u dva navrata bio premijer Velike Britanije. Godine 1890. je započeo studije matematike i filozofije na Triniti koleđžu Univerziteta Kembriđž. Tokom studija stekao je prijateljstvo sa Murom i Alfredom Nortom Vajthedom (Alfred North Whitehead) koji će imati uticaj na njegov filozoski razvoj i sa kojima će ostvariti dugogodišnju saradnju. Na Vajthedov predlog, Rasel je pristupio društvu Apostola sa Kembriđža – debatnom klubu studenata u okviru kojeg su se članovi okupljali i razmenjivali ideje o različitim filozofskim, naučnim i religijskim pitanjima.
Ubrzo nakon završetka studija, Rasel je već počeo da piše radove o matematičkim problemima, te je 1897. god. objavio Esej o osnovama geometrije (An Essay on the Foundations of Geometry). Tri godine nakon objave ovog spisa, 1903. god. Rasel je prisustvovao čuvenoj Internacionalnoj filozofskog konferenciji u Parizu gde će upoznati Đusepea Peana (ita. Giuseppe Peano) i Alesandra Padoa (ita. Alessandro Padoa) koji će ga, prema vlastitom priznanju, zainteresovati za pitanja koja se tiču osnova aritmetike i teorije skupova. Posle tih poznanstava, Rasel je intezivno počeo da izučava dela Peana, Padoa i Georga Kantora (nem. George Cantor). Tada je počeo da radi na svom prvom velikom delu – Principima matematike (The Principles of Mathematics) koje će izazvati pažnju matematičke javnosti. Delo je prvi put objavljeno 1903. god. i ne treba ga poistovetiti sa trotomnim delom Principia matematica koje je napisao sa Vajthedom. Prvi tom ovog dela je objavljen 1910., drugi 1912., a treći 1913. godine. U međuvremenu, Rasel je 1905. godine u časopisu Mindobjavio esej “O denotaciji” (On Denoting). Ovaj esej je, iako neobiman, i danas veoma uticajan; često se navodi kao protipski primer analitičkog stila pisanja koji odlikuje preciznost izražavanja i upotreba logičkih simbola radi otklanjanja višesmislenosti koje se javljaju u prirodnom jeziku. Uzgred, Rasel je imao izraženu sposobnost da najkomplikovanije filozofske i naučne probleme objasni i ilustruje na veoma jednostavan način koji bi bio onda bio lako razumljiv i laicima. Ta sposobnost će mu biti od koristi kada, zbog finansijskih poteškoća, bude primoran da piše popularna dela za širu čitalačku publiku koja je neupućena u filozofske probleme. U Raselova najznačajnija stručna filozofska dela se svrstavaju: Naše saznanje spoljašnjeg sveta (1914), Uvod u matematičku filozofiju (1918), Filozofija logičkog atomizma (1918), Analiza duha (1921), Analiza materije (1928), Istraživanje značenja i istine (1940). Rasel je 1921. god. izgubio univerzitetsko zaposlenje na Kembridžu, pa će upravo tada početi da piše dela za širu čitalačku publiku koja će mu, zbog njihove popularnosti, doneti privremenu finansijsku stabilnost. Godine 1939. je počeo da predaje Univerzitetu Kalifornija, a nakon toga je kratko predavao na Gradskom koleđžu u Nju Jorku, gde je ubrzo zbog moralne nepodobnosti dobio otkaz. U Britaniju se vratio 1944. godine i ponovo je počeo da predaje na Triniti koleđžu. Godine 1950. je dobio Nobelovu nagradu za književnost. U tom periodu je stekao veliku popularanost zbog svojih naučnih i filozofskih doprinosa, ali i zbog svog političkog angažmana. Bio je pacifista i osuđivao ratne zločine SAD počinjenih u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina XX veka. Krajem 60-ih god. XX veka pisao je autobiografiju, a preminuo je 2. Februara 1970. god. u Velsu, u devedeset i osmoj godini života. Raselov opus je izuzetno obiman; tokom života objavio je preko osamdeset knjiga i oko dve stotine drugih radova. Rasel je imao presudan uticaj na potonji razvoj dvadesetovekone filozofije. U okviru popularnih spisa, danas su najpoznatija dela: Mudrost Zapada, Problemi filozofije, Istorija zapadne filozofije, Uvod u matematičku filozofiju,Osvajanje sreće, zatim, Zašto nisam hrišćanin i Moj filozoski razvoj.
Rastko Jaćimović