Povodom 208 godina od rođenja Serena Kjerkegora
Život
Seren Kjerkegor (Søren Kierkegaard) rođen je 5. maja 1813. godine u Kopenhagenu. Iako se njegov stil života često karakteriše kao miran i bez većih trzavica, Kjerkegor je više puta govorio o “krizama” koje su predstavljale prekretnice u njegovom životu i stvaranju. Figura oca, koji je bio obuzet mišlju o grehu i osećanjem krivice, bila je jedna od dominantnih u njegovom životu; od oca je Kjerkegor nasledio oštroumnost i talenat za filozofske rasprave, ali i melanholiju i pijetistički doživljaj religije. Tokom studentskih dana Kjerkegor se otuđio od oca i crkve i iselio iz porodičnog doma, što je u njegovom psihičkom životu izazvalo prvu krizu. Iako se kasnije pomirio sa ocem i vratio hrišćanstvu, luteransku crkvu je i dalje posmatrao sa izvesnim negodovanjem i osudom. Sledeću psihičku krizu prouzrokovao je raskid veridbe sa Reginom Olsen; jedan od razloga koji je Kjerkegor naveo jeste da “ne bi mogao da je učini srećnom”. Uprkos odustajanju od nje, Reginina figura je, poput očeve, u velikoj meri bila prisutna u Kjerkegorovim kasnijim delima. Nakon plodnog stvaralačkog perioda, usledila je afera sa satiričnim listom Gusar koji je Kjerkegora nakon nekih razmirica izvrgnuo ruglu, što je rezultiralo trećim kriznim periodom u njegovom životu. Poslednji razdor uzrokovan je već pomenutim odnosom sa crkvom, kada je Kjerkegor optužio biskupe J. P. Minstera i H. L. Martensena za nepoznavanje suštine religije i predstavljanje izvrnute i pogrešne vizije hrišćanstva.
Egzistencijalni stadijumi
Kjerkegorova filozofija se često interpretira u svetlu njegove teorije o tri životna stadijuma koja se provlači kroz celokupan njegov opus i u izvesnom smislu se može posmatrati kao srž njegove filozofske misli. Važno je napomenuti da ovi stadijumi nisu razvojne faze u biološkom ili psihološkom smislu; već egzistencijalna stanja čiji dijalektički progres Kjerkegor iznosi u svom delu Ili-ili. Čovek se može zadržati na jednom nivou ceo život; štaviše, najveći broj ljudi ostaje na najnižem. Ipak, ukoliko čovek dostigne poslednji stadijum, to ne znači da prethodna dva bivaju u potpunosti odbačena jer poslednji stadijum pretpostavlja prva dva kao važne, ali subordinirane momente.
Prvi, najniži, stadijum je estetski. Esteta, onako kako ga Kjerkegor opisuje, predstavlja ironični portret nemačkog romantičara – čoveka utonulog u mnoštvo koji teži sticanju što većeg broja životnih iskustava. Njegov Zavodnik ne uživa u samom činu zavođenja – ono što njega uzbuđuje jeste mogućnost zavođenja i on svoju svrhu nalazi u manipulaciji ljudima i situacijama. Unutrašnji život estetskog čoveka je prazan, budući da je on u potpunosti obuzet spoljašnjošću; rasut na više različitih strana, on nije sposoban da se bilo čemu u potpunosti posveti zbog čega ne uspeva da ispuni svrhu koju Kjerkegor pripisuje čoveku kao jedinki. Ovakav čovek nema svoje ja, njegova ličnost se može shvatiti u hjumovskom smislu, to jest kao skup događaja i iskustava bez unutrašnjeg jezgra koje bi konstituisalo identitet. Estetin sistem vrednosti karakteriše odsustvo poznavanja distinkcije dobra i zla. On dosadu smatra korenom zla i zato je njegova motivacija transformisanje sveta iz dosadnog i učmalog u zanimljiv. U skladu sa time, kao kriterijum za dobro on postavlja zabavu koja proizilazi iz mnoštva površnih iskustava. Iz ugla etičara, ovakav stil života smatra se eskapističkim samoobmanjivanjem.
Etički stadijum karakteriše poverenje u razum. Etički čovek više nije rasut u mnoštvu, već shvata sebe kao jednu koherentnu ličnost koja preuzima odgovornost za svoje postupke, kako prošle, tako i buduće. On sebi za cilj postavlja bezuslovno poštovanje univerzalnog moralnog zakona koji je iznad njega, bez osvrta na to da li mu ono što normativnost propisuje donosi zadovoljstvo ili ne. Normativnost koju Kjerkegor zagovara u pomenutom delu Ili-ili postavlja uslove koji se moraju ispuniti da bi se neki čin nazvao ispravnim: pojedinac mora verovati da (ne)ispravnost koja se pripisuje njegovim delima ima istinosnu vrednost, njegovi moralni izbori moraju biti svesno doneti i zakoni koje on poštuje moraju biti primenljivi na sva moralna bića. Ipak, za razliku od Kanta, Kjerkegor relativizuje etiku i moralnost shvata u hegelijanskom smislu (Sittlichkeit), odnosno kao poštovanje socijalnih normi. Motivacija za sam izbor nije kognitivna, budući da Kjerkegor smatra da nam razum ne može pružiti adekvatan dokaz za istinitost iskaza metaetike. Umesto toga, ovaj izbor je motivisan izbegavanjem očajanja koje je posledica zavisnosti od uslova izvan naše kontrole, zbog čega čovek čini “nekognitivni izbor kognitivizma” kako bi zadobio kontrolu nad svojim životom i okolnostima.
I dok razum predstavlja glavni oslonac u životu čoveka na etičkom stadijumu, na trećem, religioznom stadijumu, čovek svoj smisao pronalazi u veri koja je apsurdna. Za Kjerkegora vera nije dogma propisana od strane crkve kojoj pripadamo, već unutrašnji individualni izbor i ujedno najviši i najvažniji zadatak koji pojedinac treba da ostvari. U Strahu i drhtanju Kjerkegor iznosi svoje shvatanje religijskog stadijuma sa osvrtom na priču o Avramu, kog naziva vitezom vere. Naime, Bog je od Avrama tražio da kao dokaz svoje vere na brdu Moriji žrtvuje ono što mu je najvažnije – svog dugo željenog sina Isaka. Iako Avram do trenutka kada je podigao nož nije znao da će ga Bog u poslednjem trenutku sprečiti da žrtvuje Isaka, on je ipak bio spreman na taj čin jer je verovao da je to što čini u božije ime ispravno. Ova “viša normativnost” ne proizilazi iz razuma, već iz apsurda, zbog čega vitez vere na svom putu nužno mora biti usamljen, što ga razlikuje od tragičkog heroja koji pripada polju etike. Tragički heroj svoje postupke može objasniti drugima i oni ga mogu sažaljevati, ali će ga ujedno razumeti i diviti mu se jer on dela u skladu sa univerzalnim moralnim zakonom. Ono što bi u etičkom smislu predstavljalo ubistvo, zbog čega je religiozan čovek ludak u očima čoveka na etičkom stadijumu, u religijskom se shvata kao žrtva i odraz najdublje i najiskrenije vere. Od religioznog čoveka se zahteva da izvrši teleološku suspenziju etičkog. Teleološka suspenzija jeste suspendovanje jedne vrednosti u ime više, odnosno u ime višeg cilja. Da bi dostigao najviši egzistencijalni stadijum, čovek mora prevazići ono što mu propisuju etika i razum; njegovo delovanje mora biti motivisano apsurdnom verom koju nikome ne može objasniti ili približiti. Budući da se razum ne odbacuje već biva prevaziđen, Kjerkegorov iracionalizam treba shvatiti pre kao nadracionalizam. On tvrdi da su neke stvari nemoguće i da su neka htenja beznadežna, što predstavlja jedno racionalno sagledavanje života. Naime, poslednji stadijum koji prethodi veri jeste beskonačna rezignacija: kada racionalno sagledamo ograničenost svega što je konačno i nemogućnost ostvarenja ili imanja onoga što želimo, mi bivamo rezignirani. U polje beskonačne rezignacije Kjerkegor takođe svrstava ironiju i humor jer oni reflektuju o sebi. Ali, budući da u polju beskonačne rezignacije čovek i dalje ne protivreči samom sebi i kreće se na nivou razuma, on se i dalje ne može nazvati vitezom vere. Skok vere predstavlja prelaz sa svesti o nemogućnosti na čin koji nemoguće pretvara u moguće. Avram se, pokrenut snagom svoje vere, odrekao svega, ali je već u sledećem trenutku ono čega se odrekao dobio nazad i vratio se u pređašnje stanje. Vitez vere mora, poput Avrama, neprestano vršiti kretanje beskonačnosti da bi odmah nakon toga ponovo povratio konačnost – ovo dijalektičko kretanje Kjerkegor naziva dvostrukim kretanjem vere. Upravo u sposobnosti za vršenje ovog kretanja i verovanju snagom apsurda, Kjerkegor pronalazi ispunjenje čovekove najviše svrhe.
Dok je estetska egzistencija pretežno uživanje, etička je egzistencija pretežno borba i pobeda. Religiozna egzistencija jeste stradanje. I to ne kao prolazni trenutak, već kao stalno praćenje. U stradanju počinje religiozno da diše. Jer estetski čovek ima trenutak, etički pobeđuje u istoriji, a religiozni čovek ima večnost.
Mina Pavlović